 Safet Sušić - Pape, rođen 13. aprila 1955. godine u Zavidovićima. Jedan od najboljih fudbalera Evrope i svijeta u svojoj generaciji.Karijeru je započeo u Krivaji iz Zavidovića, gdje je već sa 16 godina počeo igrati u prvom timu. Sezonu 1972/73 počeo je kao igrač FK Sarajeva iz Sarajeva, prvo kao junior da bi 3.augusta 1973 debitovao u prvoj postavi seniora.Nastupaju nezaboravni dani kako za Safeta tako i za navijače tima iz Sarajeva. Naime u sljedećih desetak godina, i 350 odigranih utakmica, Safet je za tim sa Koševa postigao oko 250 golova, asistirao za najmanje još toliko i predriblao na stotine protivnika. Za reprezentaciju SFRJ Sušić je debitovao 5.oktobra 1977 u Budimpešti protiv Mađarske i postigao 2 gola. Na sljedećoj utakmici, protiv Rumunije u Bukureštu, postiže prvi hattrick, to jeste tri gola na utakmici. Slijedi još jedan protiv Italije u Zagrebu u Junu 1978, pa još jedan protiv tadašnjih svijetskih prvaka Argentine dva mjeseca poslije u Beogradu. Takav debi u reprezentaciji još nije zabilježen! Ukupno Safet Sušić je odigrao 51 utakmicu i postigo 21 pogodak za reprezentaciju bivše Jugoslavije u periodu između 1977. i 1990. god. Godine 1979 Safet Sušić je izabran za najboljeg sportistu Bosne i Hercegovine i za najboljeg fudbalera Jugoslavije. 1981. dobija Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. 
Nakon sjanih izdanja u nacionalnom dresu i FK Sarajevo, i nakon što je ispunio zakonsku normu od 28 godina starosti potrebnu za odlazak u inostranstvo, za Sušića je nastala prava potjera od strane najvećih evropskih klubova. Posao sa Interom je već bio dogovoren i Sušić je navodno potpisao predugovor međutim u sve se umiješao Torino sa boljom ponudom i nakon što je Sušić odlučio potpisati za Torino, Inter se žalio fudbalskom savezu Italije i kao rezultat svega Sušić je dobio jednogodišnju suspenziju za dolazak u Italiju. 
Početkom osamdesetih, 1982. Safet prelazi u Paris Saint Germain gdje ostaje 9 godina. I u timu iz glavnog grada Francuske, Sušić ostavlja veliki trag. Jedan je od najvećih fudbalera koji su igrali u klubu. Mnogi PSG navijači tvrde da je najbolji strani igrač svih vremena. 1983 Zvanicno je proglasen za najboljeg stranog igraca u Francuskoj. Naime, PSG je klub osnovan u sedamdesetim godinama i u Safetovom vremenu je postao veoma slavan i jak. Pored toga nosilac je laskave titule najveceg umjetnika sa loptom u historiji PSG-a. 1983. god. osvojio je kup Francuske, 1986. god. bio je šampion Francuske u dresu Parižana.
Fudbalsku karijeru je okončao 1992 sa 37 godina igrajuću za francuski Red Star. Po njegovim riječima, jedina neispunjena želja u karijeri je bila da igra za Bosnu i Hercegovinu.
Safet Sušić 2005 god. potpisuje ugovor za trenera turskog prvoligaša iz Ankare, ali poslije samo jedne sezone napušta Ankaru
Nakon igračke karijere, Pape je počeo da radi kao trener. Trenirao je francuski Cannes, turski Istanbulspor, Konyaspor, Ankaraguču i klubove u Saudijskoj Arabiji. Posljedna trenerska destiniacija mu je bio turski prvoligaš Rizespor. Trenutno je bez angažmana i boravi sa porodicom u Parizu.
Safetov stariji brat Sead Sušić, također je bio veoma talentovan fudbaler koji je oblačio reprezentativni dres. Po mnogima i veći talenat od Safeta ali njegov fudbalski put u mnogome je obilježio život van sportskih terena.
Safet je 2000. povodom proslavljanja 50 godina UEFA-e, zvanično proglašen za najboljeg fudbalera Bosne i Hercegovine u posljednjih pola vijeka.
Drugi o Safetu Sušiću:
Miroslav Ćiro Blaževic: Ćiro je trenirao svjetske igrace, ali je Safet Sušic neponovljiv, jedan i jedini. On je bio umjetnik!
Bogdan Tanjević: Na osnovu mog fudbalskog znanja, mogu kazati da je Safet Sušic Pape bio jedan od najtalentovanijih igraca na svijetu. Sjecam se, naprimjer, kada je na nekoliko utakmica reprezentacije tadašnje Jugoslavije postigao po tri gola. Njegov talenat se, zapravo, vidio sa kilometar. I njegov brat Sead bio je takoder izrazito talentovan fudbaler, ali je Safet za razliku od njega imao vecu neophodnu samokontrolu. Safet Sušic je, jednostavno receno, vanserijski, veliki fudbalski as.
Aleksandar Ristić: Mislim da se u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, nakon Asima Ferhatovica, nije rodio tako talentiran nogometaš kakav je Safet. Izuzetan igrac, ali i ljudska velicina, koji je svojom tehnikom i izrazito izraženom individualnošcu obogacivao svaki tim u kojem je ikada nastupao. On je roden sa necim cudesnim u sebi, to je u njemu bilo urodeno i to ga je i cinilo velikim.
Elvir Bolić: Za mene je to zaista najbolji nogometaš s naših prostora svih vremena. Dok sam bio djecak, bio mi je fudbalski idol, a poslije sam imao srecu da ga upoznam i licno i da vidim da je isto tako sjajna osoba, možda je bolji kao covjek nego kao igrac. U svakom slucaju, za mene najbolji igrac svih vremena i izvanredna osoba koja sve koji ga poznaju zaista cini sretnim i ponosnim.
Mehmed Baždarević: Safet Sušić je klasa za sve ostale s kojima sam igrao. To je jedan velemajstor, koji dugo vremena neće imati legitimnog nasljednika. Sušić je s loptom mogao sve, njegove poteze mnogi nikad nisu razumjeli.
Nikola Nikić: Mogu reci da je Safet Sušič fudbalski Mesija i inzvanredan čovjek.
Karijera Igračka karijera:
* 1972-82 Sarajevo (SFRJ) Jugoslavija
* 1982-91 Paris Saint-Germain (Francuska) Francuska
* 1991-92 Red Star (Francuska) Francuska
Trenerska karijera:
* 1994-95 AS Cannes (Francuska)Francuska
* 1996-98 Istanbulspor (Turska)Turska
* 2001-02 Al Hilal (Saudijska Arabija) Saudijska Arabija
* 2004-2005 Konyaspor (Turska)Turska
* 2005-2006 Ankaraguču (Turska) Turska
* 2006-2006 Rizespor (Turska) Turska O Papetu su napisane brojne priče, a mi vam donosimo jednu iz Slobodne Bosne koja nas se dosta dojmila, svojom preciznošći i obimom UŽIVAJTE: Blistavu karijeru zapoceo je u Krivaji iz Zavidovica. Brat Sead odveo ga je 1978. na igraliste Krivaje, sto je bilo presudno u sportskom opredjeljenju Safeta Susica. U prvom timu Krivaje igrao je kada je imao 16 godina! Godine 1972 odlazi na Kosevo u juniorsku ekipu Sarajeva. U prvom timu Sarajeva debitovao je 3. avgusta 1973. godine na Kosevu protiv Crvene zvezde u Ljetnoj ligi sampiona. U dresu Sarajeva odigrao je 350 utakmica i postigao 250 golova. Za reprezentaciju Jugoslavije prvi put nastupio u Budimpesti 5. oktobra 1977. godine u susretu sa Madjarskom i postigao dva gola. U prvih deset reprezentativnih susreta, tri puta postigao po tri gola!! Za "A" reprezentaciju do kraja 1981. odigrao 20 utakmica. Godine 1979. proglasen je za najboljeg fudbalera Jugoslavije. Godine 1979. proglasen je i za sportistu Bosne i Hercegovine. U sezoni 1979/80. bio je najbolji strijelac u Prvoj ligi sa Kosticem iz Napretka. Godine 1981. dobio Sestoaprilsku nagradu grada Sarajeva.
REZISER NEZABORAVNIH POBJEDA
Takav reprezentativni pocetak niko u jugoslovenskom fudbalu nije imao! Safet Susic je na startu u dresu sa drzavnim grbom zasjenio sve majstore koji su se pojavili na nasim terenima! Debitovao je na cuvenom Nepu u Budimpesti, 5. oktobra 1977. godine. I tu, gdje su igrali nenadmasni madjarski majstori, Safet je postigao dva gola. Igrao je prvi put, ali je bio ubjedljiv kao da reprezentativni dres nosi godinama. Tada je doslo do simbolicne i spontane smjene u jugoslovenskoj reprezentaciji: Safet Susic je na briljantan nacin u reprezentativnom dresu zamijenio fudbalsku legendu Dragana Dzajica. Vec u sljedecem susretu nosio je Dzajin dres sa brojem 11 i postigao tri gola! Bila je to ona cuvena utakmica u Bukurestu! Jugoslovenska reprezentacija je dosla u glavni grad Rumunije sa zeljom da izbori pobjedu i priliku da u posljednjem susretu sa Spanijom izvadi vizu za Svjetsko prvenstvo u Argentini. Utakmica s Rumunima imala je dramatican tok. Bio je to susret kakav se vidja jednom u deset godina. Rumuni su vec u drugom minutu poveli sa 1:0 golom beka Vigua s polovine igralista?! ali to nije bio kraj, vec samo pocetak velike drame u kojo je glavni junak bio Safet Susic. Tri puta je savladao golmana Morarua. Prvi gol je postigao u 14. minutu poslije izvanredne akcije u kojo su ucestvovali Surjak i Zungul. Tri minuta kasnije Susic je pogodio stativu, lopta se odbila daleko u polje, na nju je natrcao Muzinic i postigao drugi gol za Jugoslaviju. Drama je dobila novi zaplet kada su Rumuni do kraja poluvremena postigli jos dva gola. Ni to nije bio kraj. Nastavak je donio novi preokret. Opet je na scenu stupi Susic, koji je postigao jos dva gola. Susret se zavrsio pobjedom Jugoslavije 6:4! Junak utakmice Safet Susic usao je u nasu fudbalsku historiju! Ostace zapisano da je u drugom svom reprezentativnom nastupu postigao svoj prvi het-trik, da je pruzio igru koja ga je uvrstila u najvece majstore sto ih je jugoslovenski fudbal imao. Poslije te pobjede Safet se nasao na rukama svih nasih igraca i brojnih navijaca koji su tog popodneva bili u Bukurestu. Safet je i poslije te briljantne igre ostao onaj tihi momak koga izvan fudbalskih terena ni po cemu ne mozete prepoznati. U svom fudbalskom spomenaru uvijek ce se rado vracati na ovaj susret. sjecace se da su u toj utakmici za Jugoslaviju igrali: Borota, Boljat, Muzinic, Trifunovic, Stojkovic, Hatunic, Zungul (Vukotic), Nikolic, (Zajec), Filipovic, Surjak i on - Safet SUSIC!
Druga prica o Susicu tece ovako: Dan je osvanuo vedar, nigdje oblacka da oko ugleda, sve je nagovjestavalo veliki spektakl. Maksimirski stadion u predvecerje 13. juna 1979. godine okupan snopovima reflektora blistao je kao srebrna ljepotica. Nasi reprezentativci dosli su na stadion sat i po prije pocetka velikog okrsaja. Vrijeme je sporo prolazilo. Susret je ipak poceo. Italijani su zaigrali sigurnije: poveli su sa 1:0! Dva puta se zanjihala i stativa naseg gola. Dah nam je zastajkivao pred naletima Azura! ...Minut je 28. Na scenu stupa velemajstor Safet Susic; sve oci uprte su u njega. I milioni gledalaca pored malih ekrana prate svaki njihov pokret. Sta ce uciniti? Loptu je dobio od Petrovica, Djentile i Konti jure ka njemu, Safet ostaje na nogama, iz teske pozicije milimetarski pogadja lijevi ugao. To je izjednacenje. Radost je velika na Maksimiru... Ponovo su se razvile nase zastave, opet se pjeva, svi su nekako drugi ljudi, radosti nigdje kraja! To je samo pocetak velike igre jednog velikog asa... Igrao je 36. minut. Na dvadesetak metara od gola Italijana srusen je Safet Susic. "Azuri" namjestaju zivi zid, dug je ceremonijal oko poravnanja. oko lopte su Petrovic, Sliskovic i Susic, nesto se dogovaraju. Ocekivali smo kombinaciju, ali sve je munjevito izvedeno: Sliskovic je kratko dodao loptu Susicu, koji jos jednom potvrdjuje izvanredan talenat, snaznim udarcem salje loptu pod precku. To je 2:1! Maksimir je ponovo na nogama, pjesma na tribinama, svi se grle... Semafor je ponovo upisivao Safetovo ime u 66. minutu, kada se Kontijeva mreza po treci put zatresla. Bila je to divna akcija sa lijeve strane: Petrovic je izvanredno proigrao Susica, koji je neodbranjivim udarcem pogodio gol Italijana. Cio stadion je skocio na noge, razvile su se ponovo nase zastave, zaorila se pjesma "Sajo, majstore"! I tako je bilo do kraja susreta...
...Cetvrti gol za Jugoslaviju postigao je Zajec poslije najljepse akcije jugoslovenskog tima. Duboka lopta ide prema drugoj stativi gola Italijana. Tamo je Susic u mrtvom uglu. Ali velemajstor nalazi rijesenje, glavom spusta u sredinu loptu Zajecu, koji u punom trku "cijepa" mrezu Italijana! To je vrhunac jedne lijepe predstave u kojoj je glavni junak bio Safet Susic. Jugoslavija: Stojanovic, Jovanovic, Muzinic, Zajec, Stojkovic, Krsticevic, Petrovic, Cukrov, Sliskovic, Janjanin i Susic! Septembarska noc na Marakani bila je ista kao ona junska na Maksimiru. Bila je lijepa, raspjevana, nezaboravna... Nasa reprezentacija poslije dugo vremena ponovo je podsjetila na stara dobra vremena, na nase stadione se vratio optimizam i vedrina. Za velike stadione i velike predstave potrebni su veliki majstori. Igra Safeta Susica te noci, 16. septembra 1979. godine bila je prava fudbalska simfonija. U naletima je srusio svjetske prvake Argentince i tri puta pogodio njihovu mrezu...
... Marakana je u 23. minutu podjestila na one juznoamericke fudbalske terene, a Safet na najvece juznoamericke majstore. Uzeo je loptu na centru, izveo je slalom od 50 metara, savladao sve prepreke i onda potezom velikog majstora savladao golmana Viljara! Bio je to prvi od tri bisera koje je te noci postigao nas Susic...
... Safet je opet olujan, ko da ga zaustavi? Minut je 54. Susic se na cudesan nacin oslobadja cetvorice protivnickih igraca, predriblovao je cak i golmana, a onda svom snagom raspalio po lopti koja je zatresla mrezu. Publika je ponovo na nogama, poraz svejtskog prvaka je neizbjezan. Selektor Menoti Safetu daje jos jednog pratioca, ali to je noc kad ga niko ne moze zaustaviti! Svi na tribinama osjecaju da on moze jos vise, bodre ga i traze da krene u novi slalom...
... Veliki podvig Safet Susic je ponovio u 70. minutu, kada je postigao svoj treci gol. U nezadrzivom slalomu obisao je sve prepreke, a onda lagano plasirao loptu u mrezu. Bio je to njegov treci het-trik u samo deset reprezentativnih nastupa!
Nakon skoro deset godina od dana kada je posljednji put boravio u prostorijama FK Sarajeva, Safet Sušic, najbolji nogometaš u historiji ove igre na prostorima bivše Jugoslavije, pocetkom ove nedjelje ponovo je posjetio klub u kojem je izgradio svoju karijeru. Ovoga puta kao jedan od clanova nove Skupštine, koju mahom cine njegovi prijatelji i nekadašnji suigraci. U Sarajevu je Safet kratko, svega nekoliko dana pred novogodišnje praznike, no za njegov se dolazak brzo culo. Obaveza i poziva za druženje je mnogo, vremena malo cak i za obilazak porodice, no ipak je Pape našao vremena da ekskluzivno za Slobodnu Bosnu u rano blagdansko jutro isprica svoju zanimljivu i bogatu životnu pricu, storiju kojom snažno dominira nogomet, a koja neodoljivo, sa svim svojim obratima, lijepim stranama i lošim trenucima, ima obrise holivudskog božicnog filma sa ocekivanim happy endom.
STRAH OD SARAJEVA
Djetinjstvo i prvi dani sa loptom: Vjerovatno ce nekome zazvucati cudno, no ne razmišljam o svojim pocecima, ipak je to bilo jako davno. Iskreno, mnogih se stvari iz tog vremena više i ne sjecam. Sjecanja na djetinjstvo su daleka i maglovita, znam da ono nije bilo ništa ljepše ili ružnije od ranih dana mnogih drugih ljudi. Igrati lopte je bila normalna stvar, sva su se druga djeca igrala fudbala i nikome ništa drugo i nije bilo interesantno. Možda sam ja tu loptu volio više nego ostali, pa sam zbog toga i napravio karijeru i uspio u životu, no kao djecak nisam mnogo sanjao o tome da cu igrati u velikom klubu. Jednostavno, bila je to igra koja je vremenom prerasla u nešto mnogo ozbiljnije. Sa sedamnaest godina sam vec nastupao za prvi tim Krivaje, godinu dana sam sa njima igrao u tadašnjoj Trecoj ligi. Cesto smo igrali utakmice u Sarajevu, protiv Bosne, Iskre, Pofalickog... Na tim utakmicama, zaista se ne mogu sjetiti konkretnog imena, primijetili su me ljudi iz Sarajeva koji su pratili mlade igrace i tako je pocelo. Kada sam stigao u Sarajevo, shvatio sam da je moj život krenuo ozbiljnijim tokom, tada sam tek poceo ozbiljno da razmišljam o fudbalu i o tome da bi on, od igre koja mi je mnogo znacila, mogao postati i moj život.
Zašto je Safet Sušic napokon ušao u prostorije FK “Sarajeva•
U “SARAJEVO• SU ME VRATILE PAŠICEVE IDEJE
Povratak u FK Sarajevo: Istina je da me dugo nije bilo u klubu, dugo nisam cak ni ulazio u prostorije. Znam da se mnogo nagadalo o razlozima za to, ali ja ne želim pricati o tome, niti želim optuživati bilo koga. Nekako sam sa smrcu Svetozara Vujovica, covjeka koji mi je u karijeri i u životu mnogo pomogao, prestao dolaziti u klub. Puno se tu ljudi promijenilo tako da sam jednostavno izgubio nit. No, siguran sam da su se stvari promijenile, Predrag Pašic je covjek kojeg izuzetno cijenim i uvijek sam imao visoko mišljenje o njemu, još iz dana kada je kao momak igrao fudbal zajedno sa mnom. Ništa necu slagati kada kažem kako je to izuzetno pametna, ambiciozna i uporna osoba koja ima mnogo ideja i ubijeden sam da ce on napraviti dobar posao u klubu. Svoja mi je razmišljanja prvi put prenio još dok smo razgovarali u Parizu, evo sada sam se još jednom uvjerio kako zaista u glavi ima dobar plan o buducnosti kluba i mi smo se okupili da mu pomognemo da to što je naumio provede u djelo. Mada smo se tek sastali, imali smo eto i prvo zasjedanje, moram priznati kako sam prezadovoljan onim što sam cuo, idejama i planovima koji su izneseni na prvom zasjedanju nove Skupštine kluba. U ovom je trenutku zaista rano za bilo kakva predvidanja, jer je pred nama zaista mnogo posla, no siguran sam da smo ovim potezom napravili prvi korak ka stabilizaciji kluba i utvrdili put Sarajeva ka Evropi.
Bilo me je strah Sarajeva: Iako se moglo reci kako bi mi potpisivanje ugovora sa Sarajevom bilo ostvarenje nekog djecackog sna, stvarno sam bio u dilemi da li da prihvatim njihovu ponudu i preselim se iz Zavidovica. Bio sam veoma mlad, tada sam imao svega osamnaest godina i malo sam se bojao dolaska, iako mi je bio cilj zaigrati u tako velikoj ekipi. Nakon dosta razmišljanja odlucio sam prihvatiti ponudu, ali me je ta neka trema i neizvjesnost oko toga šta me ceka pomalo i sputala da odmah u prvoj sezoni pokažem ono najbolje od sebe. U prvoj sam sezoni odigrao svega desetak utakmica, no naredne je godine sve krenulo kako treba i postao sam standardni prvotimac. Vec nakon te sezone imao sam mnogo ozbiljnih ponuda da predem u druge klubove, najuporniji su bili celni ljudi Zvezde i Partizana. Pogotovo oni iz Partizana, oni su stalno zvali i tražili da dodem u Beograd. Medutim, nisam otišao iz Sarajeva iz jednostavnog razloga – ako se negdje osjecam dobro, ne želim mijenjati sredinu i zato sam i ostao. Sarajevo je tih godina, sredinom sedamdesetih i pocetkom osamdesetih, bio centar tadašnje Jugoslavije u svemu, fudbalu, košarci, muzici, filmu… Bilo je lijepo, uzbudljivo u to vrijeme živjeti u glavnom gradu naše zemlje…
“ZVEZDA• I “PARTIZAN• GODINAMA SU ME LOVILI
Stotine hiljada maraka iz Beograda: Eh, ti su ljudi iz Beograda bili nevjerovatno uporni. Nije bilo dana da me neko od njih ne nazove da upita želim li i kada cu doci u Beograd. Pritisak je bio ogroman, ne samo na mene nego i na mog brata, na moje roditelje, cak i na moje prijatelje, na sve ljude za koje su znali da ih ja uvažavam i da mi je stalo do njihovog mišljenja. Ipak, celnici Partizana su bili najuporniji, oni nisu imali namjeru odustati. Cak sam u jednom trenutku sa njima i imao neki nacelan dogovor da potpišem ugovor sa njihovim klubom. Pricalo se tada da je u igri mnogo novaca, znam da se spominjalo stotinu hiljada maraka, što je u to vrijeme bila nevjerovatna suma novca. Bilo je to u ljeto, nisu se igrale utakmice i dogovor sa Partizanom skoro da je i bio postignut, kada mi je u Zavidovice stigla petoclana delegacija Zvezde. Rekli su mi da biram šta želim za potpis ugovora, ali sam ih odbio kazavši im da mogu samo ostati u Sarajevu ili eventualno preci u Partizan. Prošlo je nekoliko dana i vratio sam se sa odmora u Sarajevo, a nisam znao da je u klubu sve bilo mobilisano kako bih ostao u Sarajevu. Tada sam dugo razgovarao sa Svetozarom Vujovicem i nikada necu zaboraviti taj dan kada me je on ubijedio da ostanem u Sarajevu. Necu zaboraviti ni to da je moj ostanak u Sarajevu bio i svojevrstan društveni dogadaj, gotovo politicka pobjeda ovog grada nad drugim centrima u SFRJ.
Dani u bolnici su bili najgori u životu: Nekako u to vrijeme obolio sam od upale zglobova koja me je sa terena udaljila skoro godinu dana. Cetrdeset dana sam ležao u bolnici, a devet mjeseci nisam šutnuo loptu i mislim da su mi to bili najteži dani u životu, barem kada mi je karijera u pitanju. Nisam mogao trenirati, kamoli igrati i zaista me je u jednom trenutku bilo strah da nikada više necu moci igrati fudbal. Odmah nakon prvog pregleda znao sam da je veoma ozbiljno, doktori su mi rekli da šest mjeseci ne smijem ni potrcati. Ipak, zahvaljujuci ponajviše tome što sam bio sportista, što sam imao jak organizam, uspio sam da pobijedim bolest i nakon više od sedam mjeseci, doktori Raljevic i Numic, cija imena necu nikada zaboraviti, dozvolili su mi da pocnem sa laganim treninzima. E, tog dana, kada su mi dozvolili da treniram, osjecao sam se kao da sam se ponovo rodio.
Ne žalim što nisam osvojio titulu sa Sarajevom: Možda su mi nekada navijaci Sarajeva zamjerali, možda to cine još i danas, zbog cinjenice da moj klub, dok sam igrao u njemu, nije uspio osvojiti titulu prvaka tadašnje Jugoslavije. Ipak, nisam ja baš puno nesretan zbog toga, dok sam igrao u Sarajevu bilo je nekoliko kvalitetnijih ekipa od nas koje su zbog toga imale mnogo više prava razmišljati o tituli prvaka. Uostalom, kako tek mogu žaliti recimo navijaci Veleža: kakav je to tek tim bio! Zvezda, Partizan, Dinamo i Hajduk su uvijek bili jaci od nas i to je tada, koliko god mi bili tužni, ipak bila realnost. Najviše što smo tada mogli jeste to jedno drugo mjesto, no te je godine Zvezda zaista bila prejaka. Ironija je možda u tome što je Sarajevo bilo prvak SFR Jugoslavije nakon mog odlaska, no zaista ne žalim što meni to nikada nije uspjelo.
UMJESTO U ITALIJU OTIŠAO SAM U FRANCUSKU
Izmedu Italije i Francuske: Pri kraju karijere u Sarajevu, u isto vrijeme sam dobio dvije ponude iz Italije, iz Torina i iz Intera. Prvi kontakti su bili sa ljudima iz Intera i nacelno smo se dogovorili da potpišem za njih. Cak smo, na nekakvom komadu papira, nešto i potpisali, što niukom slucaju nije mogao biti pravi ugovor. Bio je to obican komad papira, ništa više. Poslije toga su se pojavili ljudi iz Torina, koji su dali primamljiviju ponudu i sa njima sam potpisao pravi ugovor. Cim sam potpisao, obavijestio sam ljude iz Intera da sam se dogovorio i da idem u Torino. Medutim, oni se nisu htjeli pomiriti sa tim, sutradan su odmah otišli u talijanski Nogometni Savez sa tim svojim papiricem tvrdeci da sam njihov igrac. Zbrka je kratko trajala i s obzirom da su ljudi u NS Italije vidjeli dva identicna potpisa, odlucili su me suspendovati na godinu dana. Poslije te zabrane, odlucio sam otici u Francusku, misleci da cu se ipak jednog dana naci u Torinu. Medutim, meni je u Parizu sve krenulo kako treba i više nisam imao nikakvog razloga da mijenjam klub. A ponuda je bilo, najkonkretnija je bila iz Lazija godinu i po dana nakon odlaska u Francusku, oni su baš bili zapeli da me dovedu u Rim. Ali meni se nije išlo iz Pariza, ko jednom zaigra na Parku princeva, teško se od njega odvaja, tako da sam do kraja karijere osta u PSG-u.
O bratu Seadu Sušicu
BIO SAM OZBILJNIJI, AMBICIOZNIJI
Brat Sead je bio veliki fudbalski talenat: (Smijeh) Ma, teško je meni pricati o tome ko je bio veci igrac, Sead ili ja. Nisam ja ta osoba, nisam ja realan dovoljno da bih to mogao procijeniti. Sead je zaista bio veliki fudbalski talenat, medutim istina je da sam bio daleko ozbiljniji od njega. Neuporedivo ozbiljniji i puno ambiciozniji i stoga sam imao bolju karijeru, mada se ni za Seju možda ne može reci da mu je karijera bila loša. Sead je bio izuzetan talenat, uostalom nije cudno što je sa osamnaest godina igrao u Zvezdi, ali koliko je volio fudbal, toliko je volio i druge stvari van njega. Fudbalu se nije nikada posvetio upotpunosti, tako da nije mogao imati bogatiju karijeru. To je glavni razlog što on nije nikada zaigrao u velikom evropskom klubu, a zaista je imao sve preduslove za to.
Zadovoljan sam onim što sam napravio na terenu: Zaista rijetko razmišljam o tome, osoba sam koja ne živi u prošlosti, ali kada pogledam iza sebe zadovoljan sam onim što sam napravio u vremenu dok sam bio nogometaš. Vjerovatno bih, da sam mogao ranije otici u inozemstvo, napravio mnogo više, vjerovatno bih promijenio nekoliko klubova, siguran sam da ne bih igrao u jednom klubu osam ili devet godina. Ne žalim zbog toga što sam igrao u Paris Saint Germaineu osam godina, ali bih bio sretniji da sam se mogao okušati u Italiji i Španiji, možda cak i u Engleskoj. No tada su okolnosti bile takve, nama je bilo zabranjeno ici vani prije no što napunimo 28 godina, i nisam imao priliku da sebi ispunim tu želju i igram u najvecim evropskim ekipama. No, godine koje sam kao igrac proveo u Parizu su zaista bile nezaboravne, napravio sam mnogo toga sa PSG-om, tako da imam makar tu satisfakciju u životu, jer sam u tom klubu izgradio reputaciju, ljudi su i preko mene saznali dosta toga o Bosni i zaista bih lagao kada bih rekao da je to neka sasvim obicna stvar i da se ne ponosim zbog toga.
Možda sam sa reprezentacijom mogao više: Uhh… slušaj... Fudbal je ipak takva igra da nekada, kada si najspremniji i najmotiviraniji, pokažeš najmanje. A nama se to, pogotovo meni, desilo na Svjetskom prvenstvu u Španiji. Tada je Jugoslavija imala zaista dobru ekipu, otišli smo tako spremni i motivirani, imali smo vrhunske igrace i bio sam ubijeden da možemo otici daleko. Medutim, ispalo je najgore po nas, onako kako se cesto zna desiti na svjetskim prvenstvima, desilo nam se isto ono što se ljetos desilo Francuzima. Ali eto, fudbal je takav, nekada budeš najgori kada se od tebe ocekuje najviše.
TEŠKO MI SE VRATITI NA KLUPU
Zidane je najveci igrac današnjice: Mislim da se fudbal u posljednjih dvadesetak godina nije u suštini mnogo promijenio, osim što mu je ritam danas mnogo brži. Igraci iz moje generacije bez ikakvih bi problema i u današnjim uslovima bili vrhunski. Sumnjam da oni danas više treniraju od nas, samo što se na planu ishrane i razvoja mladih talenata otišlo daleko. A i medicina ima, cini mi se, danas svoje prste duboko umiješane u sport. Puno se uzima sredstava za stimulaciju i zbog toga su u stanju da igraju mnogo cešce. Ali talenat je ono što se ne može niti nauciti niti izgraditi. Zinedine Zidane je najbolji dokaz za to.
Ne nedostaje mi trenerska klupa: Mislim da sam pomalo kasno poceo trenersku karijeru, ponajviše zbog toga što sam igrao do poznih fudbalskih godina. Igracku sam karijeru završio sa 37 godina u francuskom Red Staru. Možda sam imao nekoliko loših poteza kada je u pitanju izbor ekipa, pogotovo onda kada sam odbio ponudu Lansa koja je došla u vrijeme dok sam trenirao Cannes. Isto tako, nakon tri godine rada u Istanbulsporu, u kojem sam sa zadovoljstvom radio sa našim Vedinom Musicem, izvanrednim igracem i veoma skromnim i tihim momkom, odbio sam poziv Fenerbahcea. A vjerovatno sam to trebao prihvatiti. No, takav sam, ne mijenjam sredinu u kojoj mi je dobro i možda sam zato i propuštao te velike prilike. Ipak, ja se u ovim godinama ne mogu niti želim mijenjati i zato sam trenutno bez angažmana. Da mi trenerski posao nedostaje, vjerovatno bih našao klub u kojem bih radio. Vjeruj mi, skoro svaki dan dobijem nekakvu ponudu, ali ima vec evo nekoliko mjeseci, skoro godinu dana, kako mi nije stigla niti jedna koja bi me zadovoljila i profesionalno privukla. No, takav sam, radije sjedim kuci i cekam da dode ona prava koja ce me zaintrigirati.
Rekli su za “SB• o Safetu Sušicu...
NAJVECI KOJEG JE BIH IKAD IMALA
Miroslav Ciro Blaževic: Ciro je trenirao svjetske igrace, ali je Safet Sušic neponovljiv, jedan i jedini. On je bio umjetnik!
Bogdan Tanjevic: Na osnovu mog fudbalskog znanja, mogu kazati da je Safet Sušic Pape bio jedan od najtalentovanijih igraca na svijetu. Sjecam se, naprimjer, kada je na nekoliko utakmica reprezentacije tadašnje Jugoslavije postigao po tri gola. Njegov talenat se, zapravo, vidio sa kilometar. I njegov brat Sead bio je takoder izrazito talentovan fudbaler, ali je Safet za razliku od njega imao vecu neophodnu samokontrolu. Safet Sušic je, jednostavno receno, vanserijski, veliki fudbalski as.
Aleksandar Ristic: Mislim da se u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, nakon Asima Ferhatovica, nije rodio tako talentiran nogometaš kakav je Safet. Izuzetan igrac, ali i ljudska velicina, koji je svojom tehnikom i izrazito izraženom individualnošcu obogacivao svaki tim u kojem je ikada nastupao. On je roden sa necim cudesnim u sebi, to je u njemu bilo urodeno i to ga je i cinilo velikim.
Elvir Bolic: Za mene je to zaista najbolji nogometaš s naših prostora svih vremena. Dok sam bio djecak, bio mi je fudbalski idol, a poslije sam imao srecu da ga upoznam i licno i da vidim da je isto tako sjajna osoba, možda je bolji kao covjek nego kao igrac. U svakom slucaju, za mene najbolji igrac svih vremena i izvanredna osoba koja sve koji ga poznaju zaista cini sretnim i ponosnim.
Tekst prenesen iz SLOBODNE BOSNE 26.12.2002
www.zdici.com
|
